17.11.2011. u mojem lovištu odstrijeljena je medvjedica starosti od 3-4 godine cca 235 CIC točaka , znači u bronci, a odstrijelio ju je naš član. Svake godine odstrijelimo jednog medvjeda u medalji.
gorski kotar sve čestitke za kolegu koji je odstrelio tu trofejnu medvedicu!!! Nego ima li koja fotografija, da vidimo kako izgleda lovina???
MOLITVA ZA LOV
Jesam.
I moja puška i moj pas.
Lovac sam,
al' pravičan.
Kao što Plakida bejaše, čuvši glas
Gospodnji Isusa Hrista,
i posta Evstatije.
Čuvaj me Gospode bože iskušenja
i u pravdi održi me,
da se po zapovedima tvojim vladam
i podari mi plen koji mi i uistinu pripada.
Poštujući tebe, poštujem i tvoje darove,
što njeno veličanstvo priroda ima,
a zavet Gospodu, da ne skrnavim delo
Božjih ruku, dajem i molim
za pušku i mog psa.
Amin.
Medvjeda u Crnoj Gori ima poprilično! Nijesam baš siguran u "državne" procjene njihove populacije ali se u lovištu gdje ga ima, to vrlo lako zna.
Ulovio sam jednog medvjeda, kapitalca.
Kao odbornik SO Podgorice osam godina sam predlagao, zagovarao, lobirao, ubjeđivao ljude koji odlučuju, da se napravi jedan jedini ZOO vrt u Crnoj Gori. Uspio sam da ga DUP predvide na jednoj veoma lijepoj lokaciji u Podgorici, Zagorič, obala Morače...
Dalje od toga se nije išlo.
MOtivi mog zalaganje zapravo su bili da se od privatnih lica pokupi i smjesti divljač koja se nalazi po privatnim dvorištima, garažama, terasama a da podgorička djeca na najlakši način upoznaju stanovnike naših ili tuđih šuma.
Znam dva privatna ZOO vrta koji su-nezakoniti!
Oba imaju medvede.
Iako su uslovi za život ovih medveda podnošljiv niko se nije zapitao što će oni u privatnim ZOO vrtovima!?
Divljač se ne smije držati u kavezima jer ona pripada prirodi. To kaže zakon.
Prije neku godinu u jednom poznatom podgoričkom lokalu desila se nesreća tako što je medvjed koji je bio ograđen čeličnim šipkama, ipak, uspio da teško povrijedi jednu ženu otkinuvši joj dio ruke.
U Sutomoru prije nekoliko godina jedan sibirski tigar je ženi koja ga je hranila pojeo ruku! Takođe privatni ZOO.
Mladunčad divljači koja se jednom "izvade" iz prirode postaju poseban slučaj i nemaju, po pravilu, kasnije šansu povratka u prirodu. Nemaju mogućnost još jedne transformacije!
Ipak, iako ne vjerujem u ovakve procjene, da ih pomenem. U Crnoj Gori živi oko 250 jedinki mrkog medvjeda. Naravno da je, ako je ovaj broj tačan, on ipak relativan iz razloga koji pominje Nenad. Medvjedi ne poštuju mnogo ove najnovije državne granice!
Porast broja medvjeda je evidentan iako se o njegovoj zaštiti ne vodi računa. Sadašnji lovci se dijele na bar dvije grupe. Na ljubitelje prirode, lova i druženja, na mesare i na kauboje. Pa ko voli nek izvoli.... Ni jedna od ovih grupa nije mnogo zainteresovana da ubija medvede. Ako se desi da počnu sa ubijanjem valjda će se neko sjetiti i da ih zaštiti!?
Nakon ponude Slovačke vlade da nam doniraju 4 medveda (koju smo odbili),napokon je moralo doći do malo kompleksnijeg istraživanja medveda,na prostoru istočne Srbije. Ovom prilikom sam smatrao da bi bilo zanimljivo upoznati vas sa javnim stavom o ovoj vrsti koji je deo studije o očuvanju i reintrodukciji medveda u severoistočnoj Srbiji.Na ovaj način se uvažava i mišljenje stanovništva o statusu neke ovako specifične vrste sa kojom treba da deli prostor,što je po meni veoma pozitivno,bez obzira na lične stavove.
Javni stav(skraćeno)
Zaštita medveda usko je povezana sa njihovom interakcijom sa ljudima. Medvedi će dovesti do oštećenja imovine, a u nekim slučajevima predstavljaju opasnost za ljude.Sa druge strane, krivolov je glavni rizik za očuvanje ove vrste.Javni stav je ključni činioc za uspeh projekta očuvanja i reintrodukcije Stoga, deo ove studije uključuje i istraživanje javnog mnjenja
Istraživanje je sprovedeno uz pomoć volontera iz lokalne zajednice i
studenata sa fakulteta biologije, univerziteta u Beogradu.
Pitanja u ovim oblicima ranije su korišteni za istraživanje javnog mnjenja o
mesožderim vrstama sisara (Paunović 2001), uz određene izmene za ovu
studiju.Istraživanje je sprovedeno u severoistočnoj Srbiji (Karpatski deo) u 5 opština: Majdanpek, Žagubica, Bor, Negotin i Boljevac. Posebna pažnja posvećena je opštini Majdanpek, koja takođe uključuje Donji Milanovac, (veći deo Nacionalnog parka erdap i njegovi šumski kompleksi, gde je u posljednjih 10 godina došlo je do najviše evidencija medveda u celoj istočnoj Srbiji).
Istraživanje je imalo ciljne grupe: učenici srednjih škola, studenti,
šumski radnici (Rendžeri), lovci i lokalno stanovništvo. Uzorak je takođe
podeljen na ruralnu i urbanu populaciju. Dok je ispitivanje percepcije medveda usmereno na dva važna pitanjaa li je medved opasan i da li je destruktivan?
Od 363 ispitanih osoba, 61% veruje da je medved opasan a 29 % veruje da nije, 47% smatra da je destruktivan ,a 41% da je koristan.
Ruralno stanovništvo veruje, u odnosu 2:1, da su medvedi destruktivni, dok urbane populacije veruju, u istom odnosu da je medved koristan. Lokalno stanovništvo iz različitih sredina, ali koji žive u području rasprostranjenja medveda u severoistočnoj Srbiji ima istu percepciju kao i ruralno stanovništvo. Sa druge strane, srednjoškolci i studenti takođe veruju da su medvedi opasni, ali i da mogu biti korisni. Percepcija šumarskih radnika je drugačija: više od polovine veruje da medvedi nisu opasni.
Uporedni prikaz mišljenja različitih ciljnih grupa o projektu za povećanje brojnosti medveda - Ukupan uzorak :Negativni 39%,Pozitivni 37%,Neutralni 24%
Od toga :
Mišljenje lokalne zajednice : Neutralni 3% ,Pozitivni 24%,Negativni 73%
Mišljenje lovaca : Pozitivni 24%,Neutralni 24%,Negativni 52%
Mišljenje ruralnog stanovništva je :Negativni 46%,Pozitivni 29%,Neutralni 25%
Mišljenje učenika srednjih škola ; Negativni 7%,Pozitivni 57%,Neutralni 36%
Mišljenje rendžera : Pozitivni 55%,Negativni, 36%,Neutralni 9%
Mišljenje gradskog stanovništva : Pozitivni 50%,Negativni 27%,Neutralni 23%
Mišljenje studenata :Negativni 19%,Pozitivni 38%,Neutralni 43%
Znači u grupi koja se protivi medvedu su iz lokalne zajednice gde se javlja medved ,zatim lovci i seosko stanovništvo. Najveći procenat pozitivnih odgovora dali su učenici (57%), a slede rendžeri (55%) i urbano stanovništvo (50%), dok studenti podržavaju takav projekat u 38% slučajeva.
Takođe je važan odnos procenata neutralnih odgovora, što pokazuje relativni nedostatak interesa za povećanje populacije. Tako je neutralno studenata (43% ), a sledili su učenici srednjih škola (36%), dok u
rasponu 23-25 % sledi ruralno stanovništvo, lovci i gradsko stanovništvo
Rezultati prikazani jasno pokazuju da najviše negativne percepcije medveda je prisutno u populaciji koja ima direktnog dodira sa prirodom i sa medvedom. Ove su pre svega u ruralnim područjima i lokalne zajednice, koji pokazuju otpor prema medvedima zbog direktnog izlaganja štetama, ali i strah od kontakta sa tim životinjama. Zatim slede lovci, koji osećaju averziju prvenstveno zbog uverenja da medved može izazvati znatne štete na lokalnim populacijama divljači (kojima upravljaju lovci),a dobar deo tih percepcija je zbog povećanja brojnosti medveda.
Eto preneh vam ovaj deo studije,mada ima mnogo zanimljivih delova,kao što je ispitivanje DNA,procene trenutne i održive brojnosti populacije.... Inače Duško,skorašnja brojnost medveda u Crnoj Gori nije tačno procenjena , ali se pretpostavlja da im se brojnost kreće oko 150-200. Prema podacima iz 1985, bilo ih je 244 a prema podacima LU 13 ih je ilegalno odstreljeno u periodu od 1990-1995 (Paunović 2002)....
Metodologija utvrđivanja brojnog stanja divljači je "rastegljiva" kategorija i relativno pouzdana zavisno od samog nosioca ispitivanja i njegovog naučnog, radnog ili bilo kakvog drugog kredibiliteta. Tako i Paunović objavljuje podatak o brojnosti medveda u Crnoj Gori predpostavljam u svom radu objavljenom još 2002 godine. Predpostavljam sa validnom naučnom metodologijom. Nemam namjeru da se sporim sa onima koji bolje znaju od mene a na kraju kao i na početku, koji se bave tim poslom-profesionalno. Od 1990-1995 godine Crna Gora je bila republika SFRJ i nije bila samostalna država.
Obzirom na činjenicu da medvjedi ne mare da državne granice ta brojka bi mogla biti "rastegljiva" i u jednom i u drugom smjeru. Mnogi primjerci žive na granici sa Albanijom, južnom srpskom pokrajinom Kosovom i Metohijom, prema Republici Srpskoj... Ta se lokacija mijenja od slučaja do slučaja kao lokacija njihovog stalnog boravka.
Osim eventualne trofejne vrijednosti ne postoji nikakav drugi motiv lova na medvjede u Crnoj Gori, što jeste realnost i dobar društveno lovački trend. Tradicija govori da medvjed, mečka ili meče nijesu "jestivi" što sužava broj onih koji bi ih lovili ili pucali u njih. Što u drugim zemljama nije tako. Lov na srneću divljač, divokozu, DS je nešto drugo. Poslednjih godina se sve više lovaca preorjentiše na lov DS upravo iz mesarskih motiva. Tako se u Crnoj Gori lovom na sitnu divljač bavi relativno mali broj ljudi, a to su zaljubljenici posebne vrste. Lovaca na medvjeda nema i taj lov nije posebno zakonom ni regulisan iako je obuhvaćen najnovijim Zakonom o lovstvu u CG. Taj lov spada u "slučajne" krivolove i aktivnost koja je prekrivena nizom tajni.
Polemisao sam u štampi oko ulova jednog mrkog medvjeda kapitalca u selu Besnik u Rožaju, koji je ulovljen još 1995 godine i koji je težio preko 300 kg. Pošto se u lovu na DS našlo i nekoliko lokalnih lovačkih funkcionera počeli su da se snalaze pa su već ulovljenom medvjedu (koji je uzgred budi rečeno, ulovljen slučajno) napisali optužnicu i presudu kako bi opravdali svoj krivolovni postupak.
Napisali su da je medvjed osuđen na likvidaciju sa obrazloženjem da je pravio štete stočarima po okolnim selima, iako je to u potpunosti izmišljena priča.
Ali ono što se zna jeste da je prijava, presuda i obrazloženje za ovaj postupak pisani tek-kada je medved bio ubijen bježeći ispred nekoliko lovačkih kerova!?
Ali to je snaga naše "lovačke administrativne elite!"
Ranije periode pominjem,jer se na osnovu njih može donekle pratiti tok događanja pa i predviđanja budućih...
Približna brojnost medveda je za razliku od drugih vrsta divljači relativno lako odrediti,ako se ima volje za tim (naravno u tim višim strukturama)....e zašto neki vole da narod živi u mraku-to je pravo pitanje,kao i poznavanje biologije vrsta...Potpuno se slažemo da je za medveda pored ostalog veoma bitno i šire okruženje, poznavanje njegovih migracija....pa tako može stradati i u drugoj državi.Recimo populacija sa planine Tare je ista i sa druge strane Drine,pa je realno njom gazdovati u saradnji sa Republikom Srpskom isl. Nelegalni odstrel je uvek prisutan na svim prostorima i najčešće prolazi nekažnjeno,što navodi na status odstreljivača ili da ga je relativno malo,ili...ali da li je to dovoljno da toliko utiče na brojnost. Recimo postoji jedna studija The mortality of the european brown bear in montainous regions of Croatia during (1991- 95) and after(1996) homeland war ,autor- Alojzije Frković,u kojoj se precizno navode stradali medvedi od mina isl, po polu, uzrastu... sa napomenom da je bilo i krivolova,ali nije sve registrovano.....Tako je stradao 51 medved na teritoriji površine oko 6000 km2, ...(plus legalni odstrel - 65 medveda u istom periodu na oko 2500km2),Sve u svemu minimalnih 20,3 godišnje, a 1999 se kaže da će se brojno stanje ubrzo oporaviti i vratiti na predratno stanje.....E sad gde su medvedi?
Tačno je da se kod medveda brojnost može ustanovljavati lakše neko kod mnogih drugih divljih životinja. To ja ponajprije sasvim logično iako studija koju pominje Nenadx jeste pregled stanja u nekom periodu na teritoriji Hrvatske. Sa posebnim akcentom na posledice od skrivenih minskih polja koja su postavljena da ubijaju ljude. Ono što je moje puno zadovoljstvo da saznam što više pojedinosti iz oblasti lovstva a to je, svakako, osigurano ako , pismeno, razgovaram sa Nenadomx. I nije loše priznati tu činjenicu iako znam na našu "lovačku tvrdoglavost, ljubomoru i sujetu".
Podatak koji sam iznio u jednom od postrova negdje sam ga pročitao u nekoj procjeni, ne znam da li sa autoritetom ili ne. Uostalom tu je sve moguće.
U prošlom postu sam napravio mnogo digresija iz prostog razloga što mislim da " na što manjem prostoru sabijem što više činjenica..." A to se uvijek osveti na način tako što ostajem u mnogim stvarima i nedorečen, neprecizan pa i ondje gdje ne bih smio.
Nelegalnog odstrela u Crnoj Gori ima ali bi bilo više nego smiješno ulaziti u neke "preciznije analize" jer se ipak odstreli mogu zakonski sankcionisati kao krivično dijelo krivolova. I može nego da zaglavi zatvor. To je, za sada, samo teorijski moguće! Ali ko zna, dolaze moguće neka bolja vremena.
Prošle godine u martu i početkom aprila, boravio sam kod strica u Lici. To je bio drugi put da idem tamo od 1995. godine (prvi je bio nekoliko dana u decembru 2010.). Da ne dužim. Pored svih obaveza koje su mi bile zadate, odlučim za Blagovjesti napraviti dan odmora za moju dušu i proći stazama kojima me je tata vodio kad je išao u lov. Čisto da vidim da li ću nakon više od 15 godina znati naći mjesto na kojem sam bio 2-3 puta, a koje mi se duboko urezalo u srce.
Ustao sam oko 6, spakovao dva komadića slanine, glavicu kapule, lepinju, litru vode, opasao malu sikiricu i krenuo put Sjenokosa. Kad se krene od Rastović pećine, put vodi na jedan blagi usjek kojim se zaobilazi Robatlija, pa se blago spušta i ide dalje prema Kamenitoj Glavici. Iako je uočljivo da se rijetko koristi, čudi me da nije više zarastao. Prva odluka. Lijevo ili desno. Znam da se obilazi Kamenita Glavica sa lijeve strane, idem lijevo. Nailazim na jedno mjesto koje me neodoljivo podsjeća na mjesto gdje smo točili vodu kad smo išli u lov. Na štap od 1,5m koji na kraju ima rašlje, bila je zavezana uska aluminijska posuda. Štap se horizontalno provuče na uzak otvor između dvije stjene i zahvati se voda. Ni štapa, ni vode. A tako mi je ličilo. Idem dalje. Slijedim put koji se ponovo rašlja, pa se odlučujem za stazu koja mi djeluje prohodnija. Nakon 10 minuta staza se iznenada završava i ja nastavljam da se krećem u nepravilnoj putanji. Smjer je dobar, ali da li sam prošao ostatke Jovuljove kuće ili ne?! U tom lutanju, ponestaje mi snage i odlučujem da se popnem na obližnje uzvišenje kako bi' ispekao slaninu i malo odmorio. A i onda bi' sa uzvisine valjda bolje znao na koju ću stranu. Uspeo sam se, napravio krug od kamenja i ispekao slaninu. Svašta mi prolazi kroz glavu. Na 10-ak kilometara daleko od civilizacije, možda već ima i zmija, a ja nisam ni siguran da ću naći mjesto koje tražim. Bolje reći, ne znam ni gdje se tačno nalazim. (Lalo, molim bez aluzija na hajku u Starom Selu ). Poslije jela zaključujem da me djedove cipele počinju žuljati, ali ipak odlučujem ići dalje. Kad sam se spustio sa uzvišenja, naišao sam na stari kolski put koji me je odveo pravac do Jovuljove kuće. U prvi mah, nisam je prepoznao. Ostaci stare kamene kuće, tipični za ovaj kraj. Ispred nje dvije poveće kamene klupe. Tu smo nekad doručkovali. Pošto još nije ni podne, odlučujem da još malo slijedim taj stari kolski put. Kako li su samo ljudi ovuda kolima vukli sijeno? Nailazim na prostranu ledinu na kraju koje vidim solište koje su lovci postavili na nekom drvetu. Nedugo zatim, nailazim na predivan prizor. Dvije ili tri srne koje očigledno u ovo doba nisu očekivale gosta, poplašiše se ispred mene. Put me dalje vodi do ostataka još jedne kamene kuće. Nedaleko od nje, ispred mene čujem kotrljanje kamena i trk neke krupnije životinje (vjerovatno divlja svinja). Trag nisam uspio naći. Malo sam se i zamislio. Tih ratnih 90-ih godine, tata je par puta pričao da je na tom terenu nailazio na svježije tragove medvjeda. Šta raditi ako naiđe? Ma, nisam valjda takav baksuz?! Prestajem misliti o tome, ali zmije ne mogu nikako izbaciti iz glave. Iako ni jednu nisam tog jutra vidio, nešto mi ne da mira. Kod našeg naroda postoji vjerovanje da zmije izlaze iz svojih skloništa poslije Blagovjesti. A dan baš topao. Penjem se na jedno kameno uzvišenje (svo u kamenu) i ne usuđujem se ići dalje. Na njegov vrh ne postoji put, već bi se morao verati stijenu po stijenu. Ne izgleda baš lako, a i možda ima zmija. I sa te polovine na koju sam se popeo pruža se veličanstven pogled na Velebit, jezero i cestu koja vodi ka Zrmanji i dalje prema Kninu. Stvarno ponekad zažalim što nisam kupio foto-aparat. Spuštam se odatle u jednu malu dolinu i posmatram igru dvije ptice koje prvi put u životu vidim. Trčakaraju okolo i razbacuju lišće. Izgledaju mi kao sitne kokoši. Nisu mi baš blizu, pa im prilazim. Osjetile su me vrlo brzo i nestale iz vidokruga u par kratkih letova. Poslije sam saznao da su to lještarke, jedne od omiljenih ptica za italijanske lovce. Došlo je vrijeme da se vraćam nazad. Iako me cipele žuljaju i snaga postepeno napušta, odlučujem se vratiti preko najvišeg vrha u tom dijelu lovišta (Crni vrh 1011m nm). To mi je jedna od neostvarenih dječačkih želja. Nikad stići, a nestalo mi vode. Put zarastao. Usput nailazim na tragove i rijotine divljih svinja. Šta one traže ovako visoko? Kaže tata da ih je tu često znalo biti. Popeh se napokon na vrh. Pogled nije baš pregledan jer ga sprečavaju grane graba i kukrike. Bez obzira na to, vidim grad kao na dlanu, jedan dio jezera, planinski lanac Resnik koji mi sa ove visine izgleda smiješno nizak. Iako je jutro bilo vedro bez oblaka, pirnu neki vjetrić i donese jedan poveći tamni oblak koji nije najavljivao ništa loše. Nije najavljivao, ali je donio 10-ak minuta padanja krupe, a ja bez zaklona na samom vrhu. Sreća pa nije bila jaka. Spustio sam se sa Crnog vrha, prošao kroz Koziju dragu i naišao na mjesto na kome je tatin dobar drug ulovio zeca. Slika mi je tako živa. Ja i uro zastali jer su psi okrenuli goniti prema nama. Iznenada ispod nas na nekih 20 metara zec u punom trku. Ruska kokotara i ... škljoc. Drugi metak nije zatajio i zec se srušio uz salto. Muku sam mučio dok sam nosio zeca, a Žućo se svo vrijeme zaskakao da ga dohvati. E, kakva su te vremena bila .... Spuštam se dalje preko Paleža, sad sam već skoro kod pećine. Odlučujem svratiti i vidjeti ima li u njoj vode. Vode ima kao i nekad, ali na nekoliko metara od ulaza nalazim gomilu smeća tako da sam odustao od pijenja. Na putu od pećine ka tetkinoj kući, prepoznajem mjesto gdje sam vidio prvog zeca. Prosto je nevjerovatno čega se sve sjeća čovjek nakon toliko godina. Već sam nadomak sela. Umoran, ali i više nego zadovoljan. I kao još jedna nagrada sa sav trud, zec sa ogromnim ušima na kamenom ograđenoj ledini u sami zalazak sunca. Stoji na zadnjim nogama i gleda u mene. Gledamo se dobrih 10-ak sekundi. I onda trk.
Zašto sam ovo pisao? Imao sam želju da ovo podjelim sa vama. Zašto ovdje? Zato što sam dva dana nakon mog pješačenja saznao da je tih dana u nekoliko navrata viđen medvjed baš u djelu planine gdje sam najviše lutao. Šta bi bilo da je naišao? Vjerovatno ništa. Mahnuli bi jedan drugom i otišli svako svojim putem. Ipak smo mi dobri drugari koji istu planinu nosimo u srcu.
Pricica je odlicna. Mi na Kukavici nikad nismo imali medveda. Ali pre par godina se prvi put pojavio trag ove zivotinje. Dolazio je blizu sela, neki su ga i vidjali ali niko ga nije dirao, niti je on pravio ikakvu stetu. Ali Iduci za vukovima, jednom prilikom, inace bila je sredina Januara, naisli smo na tragove medveda(ne znam zasto je on usred zime setao po planni) , trag mu je bio malo veci od traga cizama broja 45. Blizu je postojalo mesto koje je stenovito, i ima dosta dubokih rupa u stenama. ker koji je umeo da olajava vukove, krenuo je po tregu pravo prema jednoj rupetini u steni, lajuci. KAd smo prisli videlo se taze nekoliko tragova od kojih je poslednji vodio ka rupetini. Ker je olajavo nekoliko trenutaka jazbinu i kada smo prisli, ohrabren je utrcao unutra, za par sekundi se cuo cijuk i ovaj je kao opecen izleteo iz jazbine, a nas sestorica koji smo bili prisli jazbini, zajedno sa kerom trceci se odmakli od jazbine 30-ak metara. Sacekali nekolimo minuta, ali nista nije izlazilo. I sada kad god prolazimo blizu tog mesta , uvek ga zaobidjemo, da li iz nekog straha prema nevidjenoj zverki, nemam pojma. On je posle toga nestao kao i sto je dosao. E ove godine za 1. Maj se opet pojavio trag, cini mi se iste velicine. U Lovistu Porecje iz Vucja je zaklao tele i junicu, tele je odvukao i pojeo, a junici pojeo samo iznutrice. U Vranju je isto zaklao nekoliko grla stoke, i to sve na obroncima Kukavice. Ne bih voleo da se sretnem sa njim, nikako.
''Kao ptica koja jebez krila, Srbija bibez goniča bila''
Ako želiš da izbegneš budale, ne radi ništa, ne pričaj ništa i budi ništa.
Medved koji počne da kolje domaću stoku nije na dobrom glasu i perspektiva mu nije baš ružičasta.
Sa jedne strane imamo muku seljaka koji gaje stoku a sa druge rijetku i vrijednu divlju životinju sa kojom se nešto dogodilo pa je počela da se ponaša netipično.
Medvjed je po pravilu biljojed ali ponekad potegne i meso. Kad to uradi sa domaćim životinjama rizikuje da izgubi glavu.. Mnogi seljaci i ne čekaju pravnu proceduru već pravdu uzimaju u svoje ruke. Posebno i zbog toga što teško naplaćuju štete od nadležnih.
Ali sačuvajmo medvjeda kad god možemo i kad god moramo. On je, onamo gdje živi, ukras šume i posebna vrijednost.
Niko od lovaca nema nameru da podigne pusku an ovakvu retkost, pogotovo sto se on pojavi jednom u 5 godina. Ali Strahujem da ce nastradati od nekog seljana, ako ga ovaj zatekne na delu. Cuo sam od nekih da, kada se medved navuce na meso, pogotovu na stoku, jos ako ima lak prilaz takvoj hrani, taj se tesko odvikava od toga.
''Kao ptica koja jebez krila, Srbija bibez goniča bila''
Ako želiš da izbegneš budale, ne radi ništa, ne pričaj ništa i budi ništa.
Prvi,nazalost,i poslednji put sam trag medveda vieo u leto 1997.god. dok sam sluzio vojni rok u Plavu (CG).Jedne noci, mozda nesto posle ponoci, drug koji je bio na strazi je cuo kad se "nesto" survalo niz jednu padinu u blizini karaule,ujutru je stao ispred karaule gledao na tu stranu i kaze "Nocas sam bio ubedjen da se neki panj skotrljao niz ovu padinu,sad gledam nema panjeva, nijedno drvo nije palo,ili sam ja poludeo ili je nesto proslo i kerovi (nemacki ovcari)su lajali ko ludi,jednog trenutka sam pomislio da pucam ali niti znam sta je niti ko je,ubrzo se sve utisalo"
Jedan vojnik po ugovoru inace mestanin jednog plavskog sela,lovac, kaze ovom drugu onako u sali: " E moj Dejo,mogao te nocas medved pojesti,ostala bi od tebe samo puska!"
Nas nekolicina koji smo tog trenutka bili prisutni ga samo s nevericom pogledasmo.Culi smo price da u ovim krajevima ima medveda ali da pridje ovoliko blizu mozda nekih 50-ak metara karauli nismo verovali.Ustade ovaj ugovorac "Ko ce samnom?" pita. Jedva sam cekao,krenusmo niz put i kad smo dosli ispod one padine videsmo povaljan paprat niz kosu i na putu trag medveda.
Posle dan-dva nas sedmoro vojnika krenemo na zimsku karaulu(smena straze) usput primetismo na jos jednom mestu trag medveda a kad smo stigli culi smo i pricu da je one noci u selu Hoti jednom mestaninu medved zaklao kravu.Ne prodje opet dan-dva eto na kamionu,stavili mestani ulovljenog medveda isli u Plav, valjda da se pohvale ulovom,zastedose na kratko,na putu pored karaule,meni se onaj medved ucini ogroman,doduse vidjao sam samo medvede koje u Romi vodili sa sobom, a ovaj je stvarno bio veci od njih.
Ubrzo posto su ovi otisli kamionom, eto ga policijski dzip ode za njima, posle-mozda sat dva se vrati za Plav.Culi smo kasnije od mestana da je ovima sto su odstrelili medveda a cini mi se da ih je bilo trojica, oduzeto oruzje i podnete krivicne prijave sta je dalje bilo neznam.
Nidžo zanimljiva slika.Takođe Duškov,zadovoljstvo mi je razmenjivati saznanja, jer verujem da upoznavanjem divljači koju lovimo ili je imamo u okruženju stvaramo potpuno drugačiju sliku o njima,a lov tek tada pruža potpuni užitak. Nama je ovde čini se važno pitanje zašto nemamo dovoljno medveda,a postoji po meni samo jedan put.Osnova je pored što zaključismo,dovoljno prostrane, očuvane eko celine itd. odnos ljudi i nova percepcija prema medvedu. Za taj stav je potrebno znanje edukacija,što se može postići ubrzano uz pomoć relevantnih institucija u državi,ili veoma sporo našim upisima i razgovorima (mada i to je nešto).Tako i prethodne priče pružaju subjektivne ali i praktične pouke o kojima možemo izvlačiti odredjene zaključke.... a Predator bar ode do Velebita i akumulira se sa svežom uspomenom,za koju mu hvala što je podeli sa nama.Ja čuvam staro sećanje na djeda sa tog područja, kojem je medved izbio oko, pri sukobu oko blaga....
Pozdrav ljudi, hvala za prijem, imao bih par pitanja sa obzirom da sam tek dobio sve potrebne dozvole za lov, a ranije nisam lovio, zanima me šta mislite ovoj kombinaciji. Benelli Lupo i Swarovski Z6
tomo vrbas Offline
· 01.01.2024. 19:30
Сретна Нова година колеге ловци да сте ми живи и здрави, и да вас ловачка срећа и око и даље служе! 🍻
Planinko011 Offline
· 01.01.2024. 17:21
Drage kolege želim vam zdravlja, lične i lovačke srece u 2024toj. (I da nam se ružne stvari ne ponavljaju).
slavaplana Offline
· 15.12.2023. 13:46
Niko ništa ne piše na forumu.LSS radi punom parom.Ima podršku lovaca.Jedni isti 30 god sede po U.O.i udruženjima.Nisu oni krivi mi smo što to trpimo.
Hunter_lovac Offline
· 12.12.2023. 23:19
Planirao sam da polozim za dozvolu za pusku ali ja nosim naočare pa me zanima da li ja mogu da prodjem lekarski pregled pozdrav
Stevo Kuzmanovic Offline
· 14.02.2023. 09:13
Drug i ja bi se učlanili u neko lovačko društvo u Banatu, da li neko zna gde se primaju članovi sa strane?
Stevo Kuzmanovic Offline
· 14.02.2023. 09:10
Pozdrav svima..
Anita Randjelovic Offline
· 11.02.2023. 15:09
Da li neko zna proceduru zamene cevi kod karabina?
a li je medved opasan i da li je destruktivan? 
). Poslije jela zaključujem da me djedove cipele počinju žuljati, ali ipak odlučujem ići dalje. Kad sam se spustio sa uzvišenja, naišao sam na stari kolski put koji me je odveo pravac do Jovuljove kuće. U prvi mah, nisam je prepoznao. Ostaci stare kamene kuće, tipični za ovaj kraj. Ispred nje dvije poveće kamene klupe. Tu smo nekad doručkovali. Pošto još nije ni podne, odlučujem da još malo slijedim taj stari kolski put. Kako li su samo ljudi ovuda kolima vukli sijeno? Nailazim na prostranu ledinu na kraju koje vidim solište koje su lovci postavili na nekom drvetu. Nedugo zatim, nailazim na predivan prizor. Dvije ili tri srne koje očigledno u ovo doba nisu očekivale gosta, poplašiše se ispred mene. Put me dalje vodi do ostataka još jedne kamene kuće. Nedaleko od nje, ispred mene čujem kotrljanje kamena i trk neke krupnije životinje (vjerovatno divlja svinja). Trag nisam uspio naći. Malo sam se i zamislio. Tih ratnih 90-ih godine, tata je par puta pričao da je na tom terenu nailazio na svježije tragove medvjeda. Šta raditi ako naiđe? Ma, nisam valjda takav baksuz?! Prestajem misliti o tome, ali zmije ne mogu nikako izbaciti iz glave. Iako ni jednu nisam tog jutra vidio, nešto mi ne da mira. Kod našeg naroda postoji vjerovanje da zmije izlaze iz svojih skloništa poslije Blagovjesti. A dan baš topao. Penjem se na jedno kameno uzvišenje (svo u kamenu) i ne usuđujem se ići dalje. Na njegov vrh ne postoji put, već bi se morao verati stijenu po stijenu. Ne izgleda baš lako, a i možda ima zmija. I sa te polovine na koju sam se popeo pruža se veličanstven pogled na Velebit, jezero i cestu koja vodi ka Zrmanji i dalje prema Kninu. Stvarno ponekad zažalim što nisam kupio foto-aparat. Spuštam se odatle u jednu malu dolinu i posmatram igru dvije ptice koje prvi put u životu vidim. Trčakaraju okolo i razbacuju lišće. Izgledaju mi kao sitne kokoši. Nisu mi baš blizu, pa im prilazim. Osjetile su me vrlo brzo i nestale iz vidokruga u par kratkih letova. Poslije sam saznao da su to lještarke, jedne od omiljenih ptica za italijanske lovce. Došlo je vrijeme da se vraćam nazad. Iako me cipele žuljaju i snaga postepeno napušta, odlučujem se vratiti preko najvišeg vrha u tom dijelu lovišta (Crni vrh 1011m nm). To mi je jedna od neostvarenih dječačkih želja. Nikad stići, a nestalo mi vode. Put zarastao. Usput nailazim na tragove i rijotine divljih svinja. Šta one traže ovako visoko? Kaže tata da ih je tu često znalo biti. Popeh se napokon na vrh. Pogled nije baš pregledan jer ga sprečavaju grane graba i kukrike. Bez obzira na to, vidim grad kao na dlanu, jedan dio jezera, planinski lanac Resnik koji mi sa ove visine izgleda smiješno nizak. Iako je jutro bilo vedro bez oblaka, pirnu neki vjetrić i donese jedan poveći tamni oblak koji nije najavljivao ništa loše. Nije najavljivao, ali je donio 10-ak minuta padanja krupe, a ja bez zaklona na samom vrhu. Sreća pa nije bila jaka. Spustio sam se sa Crnog vrha, prošao kroz Koziju dragu i naišao na mjesto na kome je tatin dobar drug ulovio zeca. Slika mi je tako živa. Ja i uro zastali jer su psi okrenuli goniti prema nama. Iznenada ispod nas na nekih 20 metara zec u punom trku. Ruska kokotara i ... škljoc. Drugi metak nije zatajio i zec se srušio uz salto. Muku sam mučio dok sam nosio zeca, a Žućo se svo vrijeme zaskakao da ga dohvati. E, kakva su te vremena bila .... Spuštam se dalje preko Paleža, sad sam već skoro kod pećine. Odlučujem svratiti i vidjeti ima li u njoj vode. Vode ima kao i nekad, ali na nekoliko metara od ulaza nalazim gomilu smeća tako da sam odustao od pijenja. Na putu od pećine ka tetkinoj kući, prepoznajem mjesto gdje sam vidio prvog zeca. Prosto je nevjerovatno čega se sve sjeća čovjek nakon toliko godina. Već sam nadomak sela. Umoran, ali i više nego zadovoljan. I kao još jedna nagrada sa sav trud, zec sa ogromnim ušima na kamenom ograđenoj ledini u sami zalazak sunca. Stoji na zadnjim nogama i gleda u mene. Gledamo se dobrih 10-ak sekundi. I onda trk.
Mi na Kukavici nikad nismo imali medveda. Ali pre par godina se prvi put pojavio trag ove zivotinje. Dolazio je blizu sela, neki su ga i vidjali ali niko ga nije dirao, niti je on pravio ikakvu stetu. Ali Iduci za vukovima, jednom prilikom, inace bila je sredina Januara, naisli smo na tragove medveda(ne znam zasto je on usred zime setao po planni) , trag mu je bio malo veci od traga cizama broja 45. Blizu je postojalo mesto koje je stenovito, i ima dosta dubokih rupa u stenama. ker koji je umeo da olajava vukove, krenuo je po tregu pravo prema jednoj rupetini u steni, lajuci. KAd smo prisli videlo se taze nekoliko tragova od kojih je poslednji vodio ka rupetini. Ker je olajavo nekoliko trenutaka jazbinu i kada smo prisli, ohrabren je utrcao unutra, za par sekundi se cuo cijuk i ovaj je kao opecen izleteo iz jazbine, a nas sestorica koji smo bili prisli jazbini, zajedno sa kerom trceci se odmakli od jazbine 30-ak metara. Sacekali nekolimo minuta, ali nista nije izlazilo. I sada kad god prolazimo blizu tog mesta , uvek ga zaobidjemo, da li iz nekog straha prema nevidjenoj zverki, nemam pojma. On je posle toga nestao kao i sto je dosao. E ove godine za 1. Maj se opet pojavio trag, cini mi se iste velicine. U Lovistu Porecje iz Vucja je zaklao tele i junicu, tele je odvukao i pojeo, a junici pojeo samo iznutrice. U Vranju je isto zaklao nekoliko grla stoke, i to sve na obroncima Kukavice. Ne bih voleo da se sretnem sa njim, nikako. 
Ali Strahujem da ce nastradati od nekog seljana, ako ga ovaj zatekne na delu. Cuo sam od nekih da, kada se medved navuce na meso, pogotovu na stoku, jos ako ima lak prilaz takvoj hrani, taj se tesko odvikava od toga. 
ĆIRKO PA JEL TI NEZNAŠ DA U INDJIJU IMA DJUNGLA?
izeo? 
što to trpimo.
